Povijesno bogatstvo otoka Silbe očituje se kroz njegove jedinstvene plesove koji se stoljećima prenose s koljena na koljeno, te kroz pažljivo rekonstruirane narodne nošnje koje čuvaju priče o životu i tradiciji naših predaka.
Danas je očuvano pet izvornih plesova koji potječu iz 17. i 18. stoljeća: Silbenski tanac, Quattro passi, Boem, Šotiš i Postolina. Plesovi se izvode u parovima uz pratnju harmonike, dok Capo di ballo (voditelj plesa) predvodi ostale parove koji ga prate u liniji.
Silbenski tanac se u početku izvodio uz zvuke miha (mišića), kasnije je praćen lirama (lijericama), a danas se pleše uz harmoniku. Ovaj jedinstveni ples uvršten je 2018. godine u nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Stil ovog plesa odlikuje se gracioznošću, finim i dostojanstvenim, mirnim pokretima koji odišu elegancijom. Nekada se izvodio nedjeljom i blagdanima, nakon mise, u čast ženidbi, tijekom karnevala, te prigodom svih važnijih događaja na otoku.
Rekonstruirane su nošnje iz 19. stoljeća, poznate kao „radničke nošnje“, te „svečane“ nošnje iz 18. stoljeća. „Radničke“ nošnje izrađene su na temelju starih fotografija pronađenih u obiteljskim kućama te prema sjećanjima pokojne Danire Telesmanić.
Nošnje su dugačke, uglavnom u crnoj, smeđoj ili tamnoplavoj boji, ukrašene sitnim bijelim detaljima, a donji rub krase čipka i falde. Preko nošnje nosi se pregača i kaputić, dok su na nogama klasične crne cipele, slične onima koje se mogu vidjeti i kod drugih folklornih skupina iz tog razdoblja.
Ženske „svečane“ nošnje sastoje se od bijele podsuknje i potkošulje te duge suknje u tamnoplavoj, smeđoj ili tamnozelenoj boji, koje se nadopunjuju šarenim kaputićima s pojasom. Najčešći su kaputići s prepoznatljivim motivom crvenih cvjetova s rupicom u
sredini.
Riječ je o vrlo gracioznim nošnjama a uz njih idu i odgovarajuće cipele ili postole, kako za žene tako i za muškarce.
Muške nošnje iz 18. stoljeća rekonstruirane su 2015. godine. Sastoje se od čarapa crvene ili bež boje i hlača dužine tri četvrtine. Uz to se nose bijela košulja širokih rukava i đilet (prsluk) koji se spušta do polovice bedra.
Rekonstrukciju muških nošnji provela je Jasenka Lulić – Storić, kustosica Etnografskog muzeja u Zadru, uz pomoć članova udruge, dok je same nošnje izradila Slavica Motušić.
Prije ove rekonstrukcije, muške nošnje sastojale su se od dugih tamnih hlača, bijele košulje i opušteno vezane „špigete“ oko vrata.
